Cijeli svijet od kako smo ubili Osamu nemirno spava, vrti se u snu ,a zabilježen je i osjetan pad samopouzdanja kod odraslih ljudi jer su se nejednom probudili u vlažnom krevetu koji je davao na urin. Strah nas drma bez obzira na boju, etničku ili vjersku pripadnost jer znamo da ološ sa jugo-istoka neće biti miran dok nas ne dođe glave. Sva sreća da su siroti i nemaju za kartu da nam se približe pa odmazdu izvršavaju u krajevima gdje život manje vrijedi ili bar nama manje vrijedi. Strah je sve do ovog vikenda bio nepodnošljiv, toliko nepodnošljiv da nisam mogao upaliti televiziju u strahu da ne vidim da se oni tamo negdje, gdje je Bog zaboravio instalirati vegetaciju, tamane ko' zečevi ili raznose na visoko frekventnim mjestima.
No svemu dođe kraj pa tako i toj nelagodi. Od danas pa nadalje kad uzmem daljinski u ruke, dlan se neće znojiti zbog straha da će moje nevine, plave, europejske oči ugledati nešto strašno. Nema više bojazni od neotesanih terorista što se voze prašnjavim putevima Waziristana u tovarnom prostoru Toyote Hillux, zamotani u krpe sa više kalaša u rukama nego zubi u ustima. Zapravo kad tako pogledam strah je bio ukorijenjen na povjerenju u trajnost i kvalitetu Toyotinih pick-upova koji bi bez po' muke sutra mogli biti parkirani ispred svake kuće u Europi samo da ta bagra zna čitati karte.
Svaki pojedinac koji je i u primisli imao ideju da se tako bori za pravdu, pravdu iz njegova kuta gledanja kao što se i svaki marinac bori za svoju pravdu, svaki sa takvim idejama danas je manji od makovog zrna. Ponovno se vraća svakodnevnom životu, rutini koju je zaboravio od kada je počeo žvakati taj isti mak sa istomišljenicima. Vraća se svojoj ženi, ljubi je, djecu ispisuje iz vjerskog internata i šalje ih u škole, samo mušku djecu, traži pošten posao i ne nada se donaciji nekog Saudijskog šeika. Reafirmira svoj stari život jer vidi da je vrag iliti šejtan odnio šalu.
Ovakav ozbiljan zaokret u životima mnogih koje smo do jučer smatrali opasnima nije plod nekog planskog djelovanja Zapada i svih koji se prikazuju lučonošama svjetske slobode zajedno sa Amerima. Prije bi se moglo reći da je to puka slučajnost, kojom ćemo se svi okoristiti. Jenkiji su u kršenju ljudskih prava i sloboda neprikosnoveni u svijetu i često im se znalo omaknuti da u repu nekog teretnog aviona koji se vraćao doma bude zaboravljen pokoji iz te skupine opasnih. Pošto je bio zavezan, gol i bos sa vrećom na glavi uglavnom nije imao para za povratnu kartu, pa su sve s tim problemom morali negdje internirati. A dobrotvori kakvi jesu htjeli su im podariti sve blagodati klime svog juga te su ih otpremali u svoje odmaralište na Kubi. Tamo su ih lijepo tretirali i pazili da ne bi slučajno kome pala dlaka s glave. To su činili posebnom tehnikom tako što su im glavu zabijali u WC školjku i na taj način vodili brigu o njihovom vlasištu. Amerima naravno nije bilo ni na kraj pameti da Arapi nisu takvi higijeničari i da im takav kozmetički tretman smeta.
O tome i sličnim očito krivo tumačenim postupcima od bliskog istoka na dalje priča je išla od usta do usta od uha do uha i kako bi svatko malo nadodao priča je postajala sve strašnijom i strašnijom. Zato su se oni ljutili i spremali na razne nepodopštine. No ovu subotu svoj njihovoj ljutnji došao je kraj. Mukla tišina zavladala je od Zapadne obale do Islamabada. Nema tko da riječ izusti, svi gledaju svoja posla i zure u pod. A priča kaže da su u Guantanamu, američkom hotelu za slijepe putnike, prešli na viši nivo psihičke torture. U Bloku C ovu subotu na večer kao čuvar je radio dotični Liutenant Smith iz neke Caroline. I nitko od njegovih prijatelja nije niti sumnjao u njegovu spolnu orijentaciju, a bilo je što za sumnjati. Tako je on za vrijeme svoje šihte bjesomučno vrtio programe na satelitu ne bi li pronašao neki europski. Zatvorenici su se čudili i ispod oka pogledavali jer su znali da on inače sluša hitove Gartha Brooksa, Shanaie Twain i ostalog smeća s MTV Texas. Tek nešto prije četiri sata lokalno, a devet srednjoeuropski uspio se smiriti jer je našao traženo. Na programu lokalne slovačke trash televizije bio je live prijenos Izbora za pjesmu Eurovizije ili skraćeno Eurosong. Na tonove prve skladbe među zatvorenicima je zavladao nemir, a komešanje se rapidno širilo između blokova. Nakon dvije,tri minute prvi su počeli galamiti, skičati, čupati se za kosu i tražiti da dođe poručnik i da će sve priznati. Najbližima je ubrzo pjena krenula na usta ,a oči se iskolačile. I prije nego što je poručnik stigao prvi su počeli padat na tlo i bacakati se kao ribe na suhom. Nekolicina je od šoka oslijepila dok im je gotovo svima sluh trajno oštećen. Najgore je prošao Hasan iz najbližeg kaveza kojem je uslijed neočekivanog pritiska na sva dotad zdrava osjetila eksplodirala glava.
Nema komentara:
Objavi komentar