''Brčko-Banovići, to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta...''. Mitska je to pjesma pjevana od mitskih pjevača, o davno zaboravljenom mitu mitske države sa trusnih Balkanskih područja prepunih mitova. Danas kad se susrećemo s mitom on uglavnom ide sa korupcijom. No ovdje je mit u onom svom pravom značenju kao priča iz narodne tradicije, što nam govori o nadnaravnim bićima, precima i junacima koji služe kao praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet. Baš to.
Veliki rat taman je bio završen, cijevi šarca još se nisu ni ohladile i trebalo se dizati iz temelja. Mlađarija novo ustrojene zemlje,SKOJ-evci ,USAOJ-evci i slični svih oslobođenih krajeva uhvatili su se lopata i krampova ne bi li približili Brčko Banovićima i obratno. Ponos je bio velik, ulog historijski, želja iskrena ,a zalog gazdi dan da će pruga biti zgotovljena do zime. Nerijetki stariji drug podsmjehivao se neiskusnim, pretjerano ambicioznim sudruzima, no vremena na gubljenje nije bilo. 92 kilometra mostova, tunela i gudura trebalo je raskrčiti, iskopati i dovesti u stanje da parnjača koja je preživjela sranja od prije par godina protutnji netaknutom zabiti sjeverne Bosne. Radili su kao crvi, njih više od 60 tisuća sa žuljem na žulju, sa tifusom i groznicom i gradnjom pruge gradili sebe. Veliko je to bilo vrijeme i da nam je danas tako iskrene i poletne omladine ne bi nam trebala ni Europa ni MMF ni NATO ni nikakvi bakrači. Ali eto…
Nužda je bila da se velike peći, Savom nizvodno u Srbiji, još ove zime lože bosanskim ugljenom ,a kad se vlak vraća da ne ide prazan puniti ćemo ga hranjivim blagodatima Slavonije, Srijema, Banata i Bačke preporučeno za gladne bosanske stomake. Jer najveći drug svih drugova znao je reći da neprijateljski metak je uzeo život drugara ,ali glad neće nikad.
Sve to je samo jedan od mitova koji smo čuli i koji se onako romantično uljepšava proporcionalno zajebanosti situacije u kojoj se trenutno svi nalazimo. I teško je odvojiti gladne uši željne povijesne samohvale ,ali istina o legendarnoj radnoj akciji iz koridora između Krivaje i Spreče je istini za volju ili bolje rečeno voljom za istinu, bila malo drugačija.
Popularni, nikad prežaljeni Joki Broki, vrhunski marketinški stručnjak koji je pažljivo njegovao svoj PR, puno prije nego što je PR izmišljen, nije mogao dopustiti da u godinama kada su zidovi imali ruske informbiroovske uši prizna apsolutnu graditeljsku, društvenu i moralnu blamažu. I ne samo zato što se pokoji tunel urušio, klizište skliznulo ili lijepa drugarica iz Šumadije slomila nokat. Problem je bio puno dublji. Prugu su zapravo gradile stotine raznih izvođača i podizvođača koji su stizali od Sadžaka do Capodistrie. Radili su bez imalo znanja,iskustva i stručnosti, no sa velikom željom da se dograbe brze love. I pisali su račune, izdavali priznanice, doslovce štampali virmane ,a Odbor za gradnju postavljen od samog gazde nije uviđao ništa spornoga u tome što će se pokoji rodijak ili kum malo bolje potkožiti. Bliže kraju gradnje Joki Broki je baš krenuo svojoj lijepoj Ličanki kupiti novu bundu u Trst, kojeg smo tada još dijelili sa Amerima, kad ono novčanik prazan. Unutra lična karta, iskaznica CK sa brojem 001, slika majke iz Zagorja i najbitnije ni prebijene pare. Pa zovi hitno Vladu i Edija kompanjone iz vrhuške partije da vidimo gdje je zapelo. Kaže Vlado '' šefe kasa je prazna, nitko nije mogao znati da će nas na pruzi tako oderati, kao da jučer nismo bili zajedno na muci, kao da ne shvaćaju da kradu sami od sebe…''. Namršti se tada Joki svjestan da će Rusi biti mala beba prema unutarnjem neprijatelju.
Brže bolje sakupi on suradnike, drugove i komesare da zbroje i oduzmu što se to događa. Kad ono među računima 3,5 milijuna dinara za izgradnju WC-a uz prugu. ''Majku im krvopijsku..'' promrmlja Joki. Pa onda malo dalje odvojak za neku vukojebinu od 6 kuća,prije štala ,ali baš taj toponim zapisan kod druga komesra u ličnoj karti pod Mjesto rođenja. '' …o majku ti lopovsku…'' sebi u bradu.
Pa onda astronomski račun za impregnaciju, farbu i žbukanje tunela, i to dva puta, pa di to ima,di? pitao se Joki. Ne stigoše ni do polovice kad gazdi iznenada pozli, oblije ga hladan znoj, a tlak eruptira. Još su zapošljavali rodbinu i prijatelje, kupovali neka zemljišta, gradili odmorišta tamo gdje ni Hoxha bunker ne bi gradio, nabavljali nove lopate i krampove ,a stari su bili još neslomljeni.
Tada On ustade, silovito razvuče kartu države po stolu, prstom upre u malu točkicu bijelog okruženu tamno plavim bez ikakva dodira sa svijetom i kaže ''Tu, baš tu! Tu ću ih poslati! Da od njih ne ostane ni uspomena!''. Nakon toga sjedne za stol, popije dvije, tri loze i smisli suludu priču za novine ,a kasnije i udžbenike, da su sama djeca, neiskvarena i zdrava, svojom inicijativom i svojim mišicama sagradila prugu. ''..priča jest plitka ,ali bogami bit će i pitka..''.
Mislio je na taj način sakriti sramotu naroda ,ali i samog sebe, da se takav grabež pijavica iz vlastita džepa ne bi nikada ponovio.
I plemenita želja mu je držala vodu dobrih pedeset i kusur godina.
I plemenita želja mu je držala vodu dobrih pedeset i kusur godina.
Nema komentara:
Objavi komentar