Utjecaj suvremene kinematografije na praktičan život katkada je nevjerojatan. Jedan primjer iz male zemlje sa granice Jugo-istočne i mittel Europe govori nam da to nije šala. '93 godine malo tko je mogao zamisliti da će svjetski blockbuster imati izravan utjecaj na natalitet dobrih 15 godina poslije. No vratimo se tamo gdje je sve počelo u samo srce ponosne Like. Kristalno čista izvorska voda, predivan krajobraz i zdrav zrak iznjedrili su mnoge naše ,a i njijove genijalce.
Naše grane mladica mali Darko od malih je nogu pokazivao iznimnu darovitost, dakako u skladu sa svojim imenom. Želio je biti vatrogasac ili astronaut, nikako policajac, jer zna se tko je išao u tom smjeru. Bio je vesela duha i povazdan nasmijan, pa su se susjedi i poneki komšija rado družili sa njim ni ne sluteći veličinu koja klija. Put razvoja je bio trnovit i sam Bog zna kada i kako je odabrao plemenit put istine, dobrote, poštenja i providnosti koja ga krasi. Možda je to bilo još onomad kad je vidio kod susjeda Ivana kako se Šarka otelila ili onda kad je drug Pero pao s bicikle i se sav polomio. No on je svoj poziv prepoznao i ni časa nije časio kad mu se pružila prilika. Ovdje naravno ne govorimo o njegovoj djelatnosti koja se zapečaćuje Hipokratovom zakletvom koju mnogi prije nazivaju kletvom, nego njegovom članstvu u jednoj, jedinoj pravoj stranci Hrvata. The stranci.
Kuhao je Darko kave, lijevao konjačiće i rakijice, lijepio plakate sa poznatim likom svom svojom Likom, smijao se ne smiješnom i bio tapšan po leđima. '' Ti si naša budućnost Darko'' govorili bi mu '' da nam je samo više valjane čeljadi poput tebe…''. Ali nije ih bilo. Stasao je u pravog frajera, na oba posla je gledao pizde i pizdarije ,ali se nije dao smesti. Godine su prolazile ,a stepenice unutar krute strukture stranke su se lakoćom preskakale i po dvije, samo je nebo bilo granica. I baš to nebo bilo mu je nit vodilja, savjest i korektiv kada je donio odluku koju su s druge strane mnogi neuki,zli jezici ocrnjivali kao spornu i zaostalu. No ne znam kako može biti sporno to da se zaustavi i zauzda vulgarno, pogansko miješanje u Božja posla. Pa zapravo je sporno kad mladić ne može ili ne umije napraviti ono što ga je sam Svevišnji obdario ili kad je djevojka nevaljana. Pa ako su već nesposobni za pravit i rađat, kako onda ne vide da to nije put koji im je namijenjen. Neka se posvete radu u župi ili u zajednici, našoj stranci i neka tako daju svoj doprinos kad već nisu kadri zadovoljavati onu Božju ''plodite se i množite''. Ništa Darku nije bilo jasno, ljudi su tako usko gledali samo na sebe umjesto dobrobiti Zajednice i poštivanja Svetih naputaka da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
A korijen toga sezao je daleko u prošlost. Davnih dana dida Marko držao je malog Darka u krilu i pripovijedao mu priče o danima dok su još divovi hodali zemljom. U to vrijeme svijet je bio napola podijeljen između dobra i zla i na nama, pošto smo bili na strani dobra zajedno sa Švabama i još nekima, je bilo da istrijebimo kukolj u našem dvorištu. ''..i najdraži moj, trudili smo se, trudili, borili, ali kukolja je bilo do koljena…''. I kolikogod da smo se trudili opet je ponešto od njiju pobjeglo preko bare glavom bez obzira, a ponešto i bez glave. Jednog od tih, toga soja, prepoznao je Darko još davnih dana kako vedri i oblači , kako pali i žari hollywoodskim filmskim platnima. Smetalo je Darka što on govori neistine i izvrće ono što je zaista bilo i o čemu mu je dida pričao. Isticao je taj junaštvo kukavica i onih koje je dida kukoljem zvao i koje smo u vagone trpali, i sve je to Darku jako smetalo. Onda je došla i ta godina i u kinu Korzo u Gospiću zaigrao je jedan film baš toga čovjeka ,ako ga se čovjekom može zvati, i Darko je teška srca kupio kartu da vidi što to neprijatelj radi. I imao je što za vidjeti. Na nekom otoku usred oceana, ta židovska klika je iz unih uskih čaša što ih zovu epruvete ili kako već, sa konfjuterima i kojekakvim čudima napravila dinosauruse. Prave pravcate dinosauruse. I sva sreća da dinosaurusi ne znaju plivati jer bi nam već bili na ulaznim vratima. Zacrvenilo se lice Darka, para mu krenula iz ušiju ,a očni kapilari samo što neće puknut. Pa odakle im pravo, jadnici jedni sjeme im se zatrlo, pomisli Darko, drznuti se tako i miješati u Božja posla i kreaciju. ''E NEĆEŠ majku ti židovsku,srpsku, NEĆEŠ!!'' urlikne Darko, skoči na noge, izvadi tetejca i spraši šest metaka u platno. Gomila počne vrištati i panika prože salu kina Korzo. Spremi on makinu u kožne korice i klekne onako kao vitez na jedno koljeno. Tad poljubi krunicu i zakune se da će svojim životom, čašću i vjerom braniti svoju svetu zemlju od takvih i inih zala.
Petnaestak godina kasnije sjedio je Darko u svojoj finoj zagrebačkoj fotelji i šiljio olovke te ih redao jednu do druge. Članstvo i trud su se isplatili. Tada sekretarica Ljubica, ona sa dobrim dupetom, donese pred njega brdo papira iz crkve da ih parafira. Letimice on pogleda o čemu se radi kad ono piše neka Umjetna Oplodnja. ''Hahaha…. o Bože opet me Joso s Kaptola zajebaje, pa oplodnja ne može biti umjetna, ona ili je ili nije…''. No otvori on tu fasciklu kad ono unutra nacrtano što sve vragovi činidu i kako epruvete vrte i miješaju i djecu pravidu. Tad mu prođu slike iz davne '93 ispred očiju i svi strašni dinosaurusi i sve neprospavane noći. Kriknu opet iz petinih žila ''NEĆEŠ GADE, NEĆEŠ! DOČEKAO SAM TE! NEĆEŠ PRAVIT DINOSAURUSE U MOJOJ HRVATSKOJ! E NEĆEŠ IN VITRO TA ŠTO JE U VITRINI SE NE DIRA, JOŠ JE MOJA BABA JULKA REKLA!!'' ,ali ne zapuca jer je tetejac već odavno umirovljen, već samo potpiše.
Eto, tako je Spielberg ni kriv ni dužan skrojio našu pronatalitetnu politiku.
Nema komentara:
Objavi komentar